Skupila sam hrabrost i rekla :Kraj.
Sada i ovde. Odmah. Nepovratno.
Zgrabila sam svoje srce natrag. Sve ono što je od njega ostalo.
Ne, nije to bio kraj. Kraj o kome pričam bio je mnogo pre, desio se negde u prošlosti. Motor je stao, ali ja sam i dalje crtala put. I čekala sam da se motor ponovo pokrene…
Ne, nije to bio kraj. Tek su mi prethodili momenti u kojima sam trebala sebi da kažem da sam dobro, da mogu dalje sama.
Ne, nije to bio kraj. To je početak. Novi udah. Novi korak. Novi osmeh. Nova ja.
I sviđam se sebi takva 🙂
dobro nam dosla mia moja ! 🙂
I sad te opet nema…
Bilo je lepo druziti se sa tobom
Zvuči veoma istinito.Opipljivo.Mnogo je hrabrosti ili gneva u gestu.Budi dobro, to je važno.
Поздрав