Odavno je trebalo da raspremi taj ormarić. Problemčić je što ništa nije za bacanje; svaki papirić je deo koji se nevidljivim zlatnim nitima kintsugi tehnikom povezuje sa ostatkom. Sve je to deo nje…pa i pismo, tek par godina staro, a papir omekšao skoro kao pamuk, od prevrtanja po prstima….
„Posle dugo vremena Ti pišem. Nedostaju mi ovi naši mali susreti, ovde, gde sam izlivala svoje srce sa nadom da ti umeš da pročitaš i nenapisano…i pokušaću opet. Znaš da tišina ovoj blebetavici baš i ne ide…trpim je neko vreme, a onda zaboravim sve loše i opet sam tu.
Pišem već neko vreme, pišem – brišem, menjam teme, radnje…uporno sečem Trajanovu vrbu, izbegavajući da pišem o jedinoj temi koja me okupira – o onome što osećam i kako se osećam… i priče su ostale da štrče u fijoci „zauvek neobjavljivih“, bezlične, bezbojne, bezoblične…
Vreme se nekako pomera od prošlogodišnjeg do ovogodišnjeg rođendana, u kojima se pokidam razmišljajući i dvoumeći se da li da ti ga čestitam ili ne. Ako me iole poznaješ, znaš da želim da si srećan.
Vreme ne stoji i hvala mu na tome jer bi me u ovim trenucima ubila statičnost i nepromenjivost. Ne stojim ni ja. Krećem se, pomeram granice unutar sebe, plivam. I nadam se danu, onom danu, u kome će naše paralele ponovo da se dotaknu u beskonačnosti i pretvore u isprepleteni lanac….
Da. Još verujem u nas.
Dele nas ravnica i Velike reke, ali spaja nas mnogo toga, i ja znam, možda naše vreme još nije došlo, ali ono što sam imala sa tobom čini da imam snage za svaki novi dan.
Dobro sam. Ne brini za mene, svi moji najdraži su tu – kao i ti, u svakom danu nekim neobjašnjivim postojanjem…sitnicom, samo mi iskočiš kao ludi harlekin iz kutije.
Sasvim sam dobro od kad sam prestala da se borim protiv onoga što osećam. Nadam se da si dobro i ti.
Ljubim
T.“
You must be logged in to post a comment.